Holistički centar Luna © 2013

  • w-facebook

PRIČE

 

Čarolija razmjene

Larisa Mravunac

 

Svi znamo da inspiraciju, poticaj i pomoć u osobnom razvoju možemo pronaći svuda: u drugim ljudima, u različitim knjigama, predavanjima i šetnjama, kroz razgovore s prijateljima ili neznancima, kroz pisanje dnevnika… i još na milijardu načina.
Zašto nam je onda (barem nekima od nas) povratak sebi tako težak ?
Zašto nam se čini da tapkamo težim putem ?

Da, tuđi problemi su uvijek lakši… tuđi primjeri jednostavniji… a tuđi putevi utabaniji…

Ipak, svi smo mi povezani s drugima… i drugi s nama… i nije teško zaključiti ("samo" treba povjerovati !) da smo baš ondje gdje jesmo i da smo baš onakvi kakvi jesmo baš zbog toga što su ljudi oko nas takvi kakvi jesu.
Drugim riječima, ljudi oko nas mijenjaju naš život, a mi mijenjamo njihov. Naravno, sebe mijenjamo “kako mi hoćemo” (znamo da nije baš tako, ali znate na što mislim), a druge "kako Bog da". Kružnica kojom smo svi povezani proteže se od svakoga od nas na sve strane svijeta i dopire jako, jako daleko… s tim da je svatko od nas središte. Divno !

Ali… što ako i uz stalan rad na sebi "vidimo" da se rezultati ne pojavljuju…?
Što ako "vidimo" da cijelo vrijeme tapkamo na mjestu? Trebamo li se umoriti i odustati?
Što ako u jednom trenutku pomislimo da taj mukotrpan-i-uzaludan-rad-na-sebi-koji-nikamo-ne-vodi zbilja NE VODI NIKAMO?
Da li bi vas u tom slučaju utješila činjenica da se rezultat može pojaviti (i uglavnom se pojavljuje) “preko noći”?

Meni osobno bila je preteška ona ideja o "puštanju" (tada mi nije bila dovoljno konkretna jer nije TOČNO rekla što i kako se to treba napraviti!), pa sam prihvatila ovo jednostavno objašnjenje: zamislite da je svima nama dodijeljena ogromna bačva vode (od naprimjer 500 litara !)… i da nam je zadan naoko vrlo jednostavni zadatak: treba je do vrha napuniti vodom.
"Ništa jednostavnije", pomislili bismo. Ali… tada na red dolazi okrutno saznanje : za ovu misiju dodijeljen nam je blago rečeno "nepravedan" alat: obična, mala kapaljka. 
A zadatak kaže: 500 litara… Uh!

I naravno… koliko god se trudili, koliko god bili aktivni i uporni, i optimisti i sve što “treba” (sve što nas uče one divne knjige i divni ljudi s početka priče)… morali bismo se katkada obeshrabriti, jer rezultat nikako, nikako i NIKAKO ne dolazi brzinom kojom bismo mi to htjeli.

A onda… samo, jednoga dana… dovoljna je jedna kap… i fenomenalno otkriće je upravo pred nama : misija je imala dublji smisao ! Cilj je postignut preko noći…

I tek u tom trenutku sve postaje jasno : sva ta silna ulaganja, sva ta kapanja kapaljkom… jednom su morala donijeti rezultat !
I odjednom, preplavit će nas zahvalnost (ta čarobna riječ o kojoj svi toliko pričaju, ali koju baš i ne shvaćamo dok uzaludno pokušavamo napuniti preveliku bačvu nepravednim alatom!)… Zato (možda) u tim trenucima i postavljamo besmisleno pitanje bez odgovora : "Zašto baš ja dobih kapaljku, dok neki drugi (isti kao ja, ili možda ne?!) umjesto kapaljke baštine vrč od litre, a neki još sretniji vrč od 10 litara ?!"

P.S : za utjehu, i zahvalnost “unatrag” se isto broji!

Jednom, kad preko noći umirovimo svoju kapaljku, i kad počnemo uživati blagodati pune bačve koja se prelijeva, takva pitanja nam više neće biti potrebna.
Ali ćemo i tada biti svjesni koliko su nam NEKADA ta saznanja mogla pomoći, i koliko dijeljenje ovakvih saznanja SADA može biti bitno nekim drugim ljudima…

Upravo dok pretačemo te kapi u napola praznu (ili napola punu) bačvu, ta informacija da u svojim traganjima NISMO SAMI NA SVIJETU od ogromne je, čak presudne važnosti, jer pomaže da ne odustanemo i da ne puknemo od posljedica neumitne uzaludnosti, kako se tada čini.

Zato je ova priča namijenjena svima nama, svim bivšim, sadašnjim i budućim fizikalcima s kapaljkama, kao utjeha… ili kao svjedočenje da zakon zbilja funkcionira !

NAŠU istinu možemo pronaći BILO KADA i BILO GDJE… samo ako sročimo pravo pitanje i ako ostanemo budni za odgovor.

I na kraju, samo jedan drski savjet: budimo pažljivi i nježni i prema sebi i prema drugima, jer u životu nikad ne znamo tko i kada će nam pomoći pretočiti onu ključnu, zadnju kap… ili kome ćemo mi učiniti to isto…

Stvari nisu uvjek onakve kakvima se čine

via mail

Dva anđela putnika zaustavila su se da prenoće u kući jedne vrlo moćne obitelji. Obitelj je bila netaktična i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće. Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugledao je jednu pukotinu na zidu, i popravio ju je. Kada ga je mlađi anđeo upitao zašto je to napravio, stariji mu je odgovorio:
“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”. 
Sljedeću noć, anđeli su došli da prenoće u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su imali, bračni par je dozvolio anđelima da spavaju u njihovom krevetu gdje će se moći dobro odmoriti. Kada su se slijedeći dan probudili, anđeli su pronašli gospodina i njegovu suprugu u suzama. Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na polju. Mlađi anđeo bio je bijesan i upita starijeg anđela:
“Kako si mogao dozvoliti da se to desi? Prvi čovjek imao je sve, i ti si mu pomogao; druga obitelj imala je malo toga, ali je bila spremna sve podijeliti, a ti si dozvolio da im ugine krava”.
“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”  odgovori stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu one vile, primjetio sam da je u onoj pukotini na zidu sakriveno zlato. Obzirom da je vlasnik bio opsjednut novcem, zatvorio sam pukotinu tako da im onemogućim da pronađu to zlato.”
“Noćas, dok smo spavali u krevetu siromašne obitelji, anđeo smrti došao je po ženu ovog seljaka, a ja sam mu dao kravu. Dakle, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.
Ponekad se desi upravo to, kada stvari ne idu onako kako bismo željeli…

 

Priča o rabinu Haroldu Kushneru
via mail


Rabin Harold Kushner gledao je djecu koja su na obali zidala kulu iz pijeska. Upravo kad su završila zamišljenu kulu, na čiju su izradu potrošila puno vremena i strpljenja, došao je val i izravnao kulu sa zemljom. Rabin je očekivao suze i bijes. Djeca su sjela, primila se za ruke i počela se smijati. Malo zatim, počela su graditi novu kulu.
Rekao je: 'Spoznao sam da su me naučila veoma važnu lekciju. Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doci ce val i odnijeti ono što smo sagradili s tolikim trudom. Kada se to dogodi, moći će se smijati samo oni koji ce se imati s kime držati za ruke.

Od sebe prema drugome
Osho, Intimacy: Trusting Oneselg and the Other (Preuzeto sa web stranice "Via positiva")

"Sebičnost je prirodna", piše Osho i sugerira da pažnju prvo posvetite sebi. Ugodite sebi, darujte sebi što vam je potrebno i za čime čeznete. Budite sebični kako biste mogli davati!
Samo su neznalice nesebične, rekao je nekom prilikom Osho. "Više od svega želim podučavati sebičnosti, iako je ona na lošem glasu. Svatko se osjeća pozvan da ju osuđuje!"

Priča o djevojčici i njezinoj majci

Djevojčica je razgovarala sa svojom mamom. Majka ju je podučavala: "Sjeti se da uvijek  pomogneš drugima."
Djevojčicu je zanimalo: "A što će oni raditi?"
I naravno, majka je objasnila: "Oni će pomagati ostalima."
Djevojčica je ostala zbunjena. "Ovo je zbilja čudno. Zašto ne bi pomogli sami sebi, nego posao prebacuju na druge i prave nepotrebnu zbrku?"

 

Posvetite pažnju sebi
 

Sebičnost je prirodna, bar je tako promišljao Osho. A u svakoj sebičnosti dolazi trenutak davanja. Kada si prepun radosti, onda imaš nešto što možeš podijeliti.
Kako to izgleda kad nesretni pomažu drugim nesretnim ljudima? Slijepci vode slijepce. Kako im mogu pomoći? Što im mogu dati? Princip nesebičnosti može biti opasna igra, bez obzira što dominira stoljećima.
Iskoristite priliku i tijekom praznika ljubavi posvetite pažnju osobi s kojom provodite cijeli život. Osobi s kojom liježete i s kojom ustajete. Onoj s kojom imate najduži i najintenzivniji odnos.
Posvetite pažnju sebi, ugodite sebi i darujte sami sebi ono što vam treba. Budite sebični kako biste mogli davati.

 

Muž, žena i magarac
via mail

Živio jednom jedan bračni par koji je imao dvanaestogodišnjeg sina i magarca.
Odlučili oni malo putovati, raditi i upoznati svijet i tako krenuše na put. Kad su dosli u prvo selo ljudi su komentirali: «Pogledajte vi ovog neodgojenog dječaka. On sjedi na magarcu dok njegovi siroti stari roditelji vuku magarca.»
Žena tada rece mužu:” Nećemo dozvoliti da ljudi tako loše pričaju o našem sinu.»
Muž je skinuo dijete s magarca i sam sjeo na njega. Kad su dosli u drugo selo ljudi su mrmljali:
» Pogledajte ovo, sram nek’ bude ovog covjeka kad pušta da mu žena i dijete vuku magarca dok on sjedi.»
Odlučili oni da ce žena sjesti na magarca, a muž i sin će drzati uzde. Došli oni tako i u treće selo gdje su ljudi ponovo komentirali:
«Jadan čovjek! Cijeli dan je radio, a žena mu je sjela na magarca. I jadan sin! Tko zna što ga sve čeka s takvom majkom.”
Tada odlučiše da se svo troje popnu na magarca i nastave put. Kad su dosli do sljedećeg sela čuli su mještane kako komentiraju da će jadnom magarcu puknuti leđa zbog prevelike težine. I tada oni svo troje siđu dolje i odlučiše hodati pored njega. Kad su prolazili kroz sljedeće selo, nisu mogli vjerovati komentarima ljudi koji su im se smijali:
„Pogledajte ove tri budale... hodaju, a imaju magarca koji bi ih mogao nositi.”

POUKA :
Uvijek će te kritizirati i pričati loše o tebi što god ti napravio.... Teško je svima ugoditi, a i teško je pronaci osobu kojoj ćeš biti dobar upravo takav kakav si. Pusti selo neka priča... Pjevaj, smij se, pleši, ljubi i uživaj u svakom trenutku svojeg života... Ako na svom putu do cilja budeš zastajkivao da kamenom gađaš svakog psa koji na tebe zalaje ... nikad nećeš stici do cilja. (Dostojevski).

Može biti
via mail

Stari čovjek je radio na svojim usjevima mnogo godina. Jednoga dana pobjegne mu konj. Kada su čuli vijest, susjedi dođu u posjetu.
"Koja loša sreća", rekli su suosjećajući.
"Može biti", odgovori čovjek.
Sljedeće jutro konj se vrati i s njim još druga tri divlja konja.
"Kako predivno", povikaše susjedi.
"Može biti", odgovori stari čovjek.
Sljedećega dana, njegov sin je pokušao jahati jednog od neukroćenih konja, te ga ovaj zbaci, i sin slomi nogu. Susjedi ponovno dođu kako bi izrazili svoje žaljenje zbog zle sreće.
"Može biti", odgovorio je čovjek.
Sljedeći dan u selo dođu vojnici unovačiti mladiće za vojsku. Vidjevši da je sinu slomljena noga, nije morao u vojsku. Susjedi su čestitali starom čovjeku kako mu je dobro sve ispalo. "Može biti", kaže on.

Bila jednom jedna krava
Preuzeto sa web stranice "Via positiva"

Mudrac je s učenikom hodao po svijetu. U sumrak jednog kišnog dana ušli su u planinsko selo. Učenik je krenuo prema najvećoj kući da zamoli za prenoćište.
Pri pogledu na veliku zidanu vilu mudrac se namrštio i zatražio neka mu nađe smještaj u najbjednijoj kolibici. Učeniku se stislo srce što mora tražiti siromahe da otkidaju od usta i ugoste njih dvojicu, ali nije imao puno izbora. Dugo su hodali, padao je mrak, a mudrac je bio tvrdoglav oko svega što bi naumio.
I tako su se smjestili u kolibi na kraju sela. Nikad prije nisu vidjeli tako siromašnu obitelj. Njih desetoro guralo se pod krovom koji je prokišnjavao, promrzli i u prnjama. Ipak, velikodušno su ih ugostili, dajući sve što su imali: pola čaše mlijeka.
Učenik je pokušavao zapodjenuti razgovor, no svaki put bi ga prekinuo netko od obitelj, zabrinut za njihovo jedino blago: mršavu kravicu. Je li dobro? Da se nije prehladila? Treba li joj još sijena? Je li žedna? Nedostaje li joj pažnje? Čiji je red da ju pazi? Noć je brzo prošla u brizi oko kravice.
Drugo jutro, na odlasku, mudrac je uljudno zahvalio domaćinima. Zatim je izvukao nož i zaklao kravu. Prestravljena obitelj udarila je u vrisku, a užasnuti učenik odvukao mudraca, u strahu da ih obojicu ne pretuku. "Zašto si to napravio? Što će sada, jadni? Umrijet će od gladi bez kravice!" Mudrac je samo slegnuo ramenima i nastavio koračati prema novim pustolovinama.
Nakon deset godina, ponovno su se našli u istom planinskom selu. Mudrac je naložio učeniku da ih opet smjesti kod one iste obitelji. Rezignirani učenik je odgovorio: "A je li'? Sigurno su poginuli od neimaštine."
Stigavši na kraj sela, zatekli su ogromnu kuću. Dvorište je bilo lijepo uređeno. U njemu su se igrala zdrava, zadovoljna i sita djeca. Učenik je potražio domaćina i sa strahom pitao što se dogodilo s obitelji kojoj je neki luđak zaklao kravu.
"Kada bismo ga bar mogli naći, da mu zahvalimo!", rekao je domaćin. "Gubitak krave bila je najbolja stvar koja nam se ikada dogodila. Glad nas je natjerala da počnemo razmišljati kako preživjeti, i od tada nam je tako dobro krenulo da smo postali nabogatija obitelj u selu."